POLOŽAJ ŽENE U BOSNI I HERCEGOVINI

zenska-diskriminacija

Iako žene čine polovinu stanovništva naše države, o njihovom položaju i ostvarivanju jednakih prava se ne govori i ne piše sa dovoljnom ozbiljnošću. U većini slučajeva, žene očekuju od muškaraca da pokrenu ove teme, ali na taj način ponovo rade protiv sebe, budući da na taj način ne postižemo ni uživanje prava niti slobodu.  Stoga ostajemo u položaju koji nas degradira u cjelini, u svim sferama života. 

Piše: Fahira Numanović,  profesorica filozofije i sociologije, Kladanj

Položaj žene je najprije izražen u oblasti ekonomije i zapošljavanja, jer ukoliko je ekonomska moć presudna, onda kroz nju možemo očekivati i politički angažman i poziciju na vlasti, kao i poštovanje, uvažavanje, jednaka prava, slobodu te napredovanje u svakom pogledu. Da bi to postigle, država treba da stoji iza žena na njihovim projektima uspostavljanja ravnopravnosti.

Stradanja koje su žene doživjele u ratnim sukobima, na prostorima Bosne i Hercegovine, su bila ponižavajuća, u svakom smislu. Pored opasnosti za život, žene su morale brinuti o potrebnim sredstvima za opstanak, te obezbijediti hranu za porodicu, a to je zahtijevalo teške fizičke i psihičke napore.

Nakon ratnog perioda, došlo je mirnodobno vrijeme, a sa njim i privatizacija. U procesu privatizacije žene su izgubile glavne resurse, bolje uslove stanovanja, bolje plaćena mjesta i dovedene su do situacije da se bore za goli opstanak. Sve ovo je uticalo i na povećan broj nasilja nad ženama i u društvu i u porodici. Bez imovine, žene su osiromašene, gube poštovanje i uvažavanje, dolaze u sukob sa zakonom, najbližim srodnicima, zapadaju u nemoral, rade najgore poslove i pristaju na robovski položaj.

Nije dovoljno samo radom zadobiti ravnopravan položaj, jer ako rad nije nagrađen, onda eksploatacijom žene ostaju u istom položaju ili, pak, još više osiromašuju i gube moć da se suprotstave nepravdi. Za pravednije društvo, žene moraju imati svoje nosioce, vođe, borce, ali uz konstantnu podršku svih obespravljenih, potlačenih, poniženih i uz stalnu osvješćenost o uzrocima neravnopravnog položaja. Žene moraju biti svjesne da i one posjeduju sposobnosti, da su pametne i snažne, ali se, isto tako, moraju osloboditi straha i nepotrebnog stida, hrabro se hvatati u koštac sa svim nedaćama, ići naprijed, biti i ostati čovjek, a ne samo žena.

photo1

 

Ako su žene u našem društvu ugroženije od muškaraca i diskriminirane, a jesu, onda imaju puno pravo dići svoj glas protiv nepravde. Teško je prihvatiti stanje koje nas vraća unazad, a to bi bilo i neoprostivo, zbog budućih generacija.

U okvirima socijalizma žene su postigle mnogo veću ravnopravnost, bar kada je riječ o području bivše Jugoslavije. Iako je tada bilo teže rušiti predrasude i stereotipe, država je bila ta koja je stajala kao garant i provodila postavljene ciljeve, pomoću svojih institucija. Potrebno je da se na dnevnom redu današnjih vladajućih struktura nalaze i ističu problemi vezani za prava žena u Bosni i Hercegovini, u suprotnom sve ostaje na konstataciji i opširnim izvještajima o stanju i položaju žena, što nema snagu promjene.

Prema gotovo svim istraživanjima o ekonomskom razvoju, mi smo među najnerazvijenijim državama, i samim tim je i položaj žene gori, jer su u ovakvom stanju žene još više degradirane, osiromašene i ugnjetavane. Zato nije začuđujuće da nas nema u vladajućim strukturama, jer je teško dobiti glasove bez finansijske potpore koju žene u većini slučajeva nemaju. Ulaskom Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju mogao bi se, donekle, očekivati poboljšan status žena, i to posebno u onim segmentima u kojima su se žene drugih evropskih zemalja uspjele ostvariti, a to je, prije svega, osjećaj sigurnosti i zaštite žena i djece.

Žene u Bosni i Hercegovini su vezane za dom koji su skupa gradile sa supružnicima, ali u ovakvim slučajevima, najčešći nosilac prava na imovinu je muškarac. Ovime žena dospijeva u zavisnost, pa je primorana trpjeti, a u slučaju razvoda braka, svjesna je da mora na ulicu, jer joj država ne nudi nikakav smještaj da bi mogla nastaviti život u miru.

Imala sam priliku slušati ženu od 84 godine, koja se žalila na svoj život i položaj. Radila je ustajući prije zore, a slobodnog vremena nije imala. Sa mužem je stekla solidnu imovinu. Kad su ostarili, muž je podijelio zemlju i kuće djeci, a samo mali dio kuće ostavio njoj i sebi. Testamentom je određeno čiji će i taj dio biti nakon njihove smrti. Kada ga je žena upitala što ima namjeru ostaviti njoj muž joj je odgovorio da ništa nije ni donijela sa sobom od oca, te da nema pravo ni da traži, a da su, uostalom, i djeca njena. Kako joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći, ona je naslijedila njegovu penziju, ali je ubrzo jedan od sinova preuzeo penziju na sebe.

Položaj žena radnica u BiH, koje su ostvarile penziju, je nešto bolji od položaja onih žena koje je nisu ostvarile, ali je i ona nedovoljna da bi pokrila osnovne potrebe. Mali je broj žena sa solidnom penzijom, jer je većina žena radila na pozicijama sa malim lični dohotkom.

Za nas, u BiH, je bitno da u korijenu spriječimo svaki oblik diskriminacije, počevši od fizičkog i psihičkog nasilja preko pravnog, moralnog do ekonomskog tlačenja. Trebamo ustati hrabro u odbranu svojih prava. Udružujmo se, stičimo znanja, prihvatajmo, bez straha, rukovodeća mjesta u svim sferama. Žena je kao majka, direktorica, predsjednica, radnica uvijek  biće koje nam je besprijekorno potrebno.

Autor fotografije: Mirko Pincelli (”Unprotected”)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>