Izveštaj sa suđenja: Tužba K.A.V. protiv Željezničkog prevoza Crne Gore zbog mobinga

Br. predmeta:  P br. 511/13
Sud: Osnovni sud Podgorica
Sudija (predsednica veća): Lidija Mitrović
Tužilac: K.A.V.
Tuženi: Željeznički prevoz Crne Gore

K.A.V.  podnijela je 08.02.2013. godine tužbu Osnovnom Sudu u Podgorici protiv Željezničkog prevoza AD Podgorica, R.N. (predsjednika Borda direktora a sada pomoćnika Ministra za saobraćaj) i M. Z. (izvršnog direktora) zbog: kontinuiranog zlostavljanja na radu, čl. 2 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu i čl. 8a Zakona o radu; povrede  prava ličnosti iz čl. 149 Zakona o obligacionim odnosima; favorizovanja drugih zaposlenih i svojevrsne stigmatizacije tužilje, u suprotnosti sa čl. 6 i čl. 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čl. 23 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te čl. 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, koji u sklopu zabrane diskriminacije, uključuju i pravo na pravične i odgovarajuće uslove rada.

K.A.V. je tužila Željeznički prevoz zbog mobinga i diskrimacije na poslu, navodeći u tužbi da početak njenog zlostavljanja i psihičkog maltretiranja datira još od 2010. godine i da je bila meta uvredljivog i ponižavajućeg ponašanja njenih pretpostavljenih. U tužbenom zahtjevu je tražila da joj se na ime povrede ugleda i časti isplati 20 000 €.

Tužilja tvrdi da je godinama trpi ponižavanje i mobing od svojih pretpostvaljenih, prije svega R. N. koji je često nazivao pogrdnim imenima tražeći od nje da završi radni zadatak. Pretpostvaljeni su vršili mobing i na način što su poslove iz tužiljinog opisa posla davali drugim zapošljenim, iako im to po opisu posla nije pripadalo da rade. Tužilja tvrdi da je pretpostvaljeni R.N.  često oslovljavao sa uvredljivim izrazima poput ,,bukva” ili ,,balvan” što je po mišljenju tužilje nije vrsta poslovne komunikacije koju bi predpostvaljeni trebalo da ima sa svojim osobljem. Ovakav način obraćanja i odnosa na radnom mjestu vrijeđala su tužilju i zbog toga je često negodovala i bila uznemirena.

Suđenje je počelo 01.07.2013. godine, održana su ročišta 19.09.2013.; 24.10.2013.; 25.11.2013.; 21.01.2014.; 03.03.2014., dok je presuda donesena 15.04.2014.

Centar za građansko obrazovanje počeo je pratiti ovaj slučaj od septembra 2013. godine. U tom periodu dobili smo obavještenje preko mailing  liste o slučaju i informaciju da je glavna rasprava zakazana za 19. septembar 2013. godine sa početkom u 09h30 u osnovnom sudu u Podgorici, Kancelarija br. 63. Na zakazanu glavnu raspravu nije došao jedan od tuženih R.N.. Nakon konstatacije o nedolasku tuženog, sudija je novi termin zakazala za 24. oktobar sa početkom u 11h00.

Ročište zakazano za 24. oktobar 2013. godine u 11h00 u Kancelariji br. 63 –je odloženo zbog spriječenosti sudije da prisutvuje, pa je ročište pomjereno za 25. novembar 2013.

5. novembar 2013, 13:00, Kancelarija br. 63- Na ročištu su se pojavili tuženi R.N. i M.Z. u svojstvu tuženih. R.N. je prvi dao svoj iskaz u vezi sa optužbom za mobing kojom ga tereti tužilja. R.N. je u svom iskazu kazao da se sa K.A.V. samo šalio, te da je i lično dobro poznaje. On je saopštio da on i tužilja imaju prijateljski odnos i da je svako obraćanje njega prema njoj i obrnuto bilo u duhu šale i prijateljskog odnosa, te da nije imao namjeru da je povrijedi. Na ovaj iskaz K.A.V. je istakla da ona nikada u poslovnoj komunikaciji nije koristila ,,šaljive” izraze.

R.N. je kazao da je u periodu od 2008. do 2012. bio predsjednik borda u Željeznici i da mu nije bilo poznato da je K.A.V. bilo čim diskriminisana ili zlostavljana. On je rekao da nikada ne bi opravdao bilo kakvu diksriminaciju radnika u preduzeću. Naveo je da prilikom potpisivanja ugovora sa bankom 2010. godine nije bilo hemijske olovke, ali da o tom propustu protokola nije prigovorio tužilji. Tužilja je sa druge strane istakla da je Nuhodžić lično njoj uputio primjedbu da je protokol prilikom potpisivanja ugovora bio loš jer je olovka kojom je potpisao ugovor bila žuta.

Na pitanje K.A.V. da li mu je poznato da je nakon mojkovačke željezničke nesreće T.K., kao saradnica prevodilac, obavljala njen posao, iako je ona bila u firmi, i po opisu radnog mjesta kao PR trebalo da radi na tom slučaju, R.N. je rekao da se sjeća te situacije. Prema njegovim riječima tužilja mu se obratila da se požali na situaciju na što je on kroz šalu odgovorio da misli da je to zato što je izvršni direktor mrzi. Po riječima R.N. to je naravno bila šala i svi u kancelariji su znali da je to šala.

K.A.V. je na to saopštila da je na dan željezničke nesreće 13. novembra 2012. godine u kojoj su stradala dva radnika a 46 putnika teže i lakše povrijeđeno kao portparolka dobila pozive od medija da sopšti zvaničan stav preduzeća. Tužilja je zatražila od svog poslodavca više informacija kako bi imala cjelovitiju vijest koju može pružiti novinarima, međutim on nije htio ništa od toga da joj saopšti. Informacije je umjesto nje dobila njena koleginica T.K.  koja inače radi kao prevoditeljica u preduzeću. Tužilja je zatim pitala koleginicu o čemu se radi na što  joj je T.K. odgovorila da bi najradije radila svoj posao ali mora izvršiti zahtjev izvršnog direktora, te je savjetovala K.A.V. da direktno sa direktorom razjasni o čemu je riječ. Tužilja je pitala svog poslodavca da joj dozvoli da obavlja svoj posao na što joj je on odgovorio da je zadatak dao koleginici T.K. jer mu je trebalo da uradi saopštenje za dnevni list Pobjeda. Tužilja ga je pitala da li je to jedini list koji postoji ili jedini medij u Crnoj Gori, nakon čega je je dobila naredbu da napusti kancelariju. Nakon toga tužilja je zatražila pomoć u službi hitne pomoći te ubrzo zatražila bolovanje i pregled kod psihijatra zbog pretrpljenog stresa.

Kada je, kako je navela, prekinula bolovanje i vratila se na posao u januaru 2013. godine više joj radno mjesto nije bilo u predkabinetu direktora (M.Z.) već, kako tvrdi, u suterenu.

Na pitanje zašto je premještena i zašto to direktor od nje radi on je odgovorio da je sama sebi iskopala rupu u koju će je on zatvoriti. To je po riječima tužilje bila kap u prepunoj čaši uljed čega je tužilja i podnijela tužbu.

M.Z. je, kao zakonski zastupnik ŽPCG, kazao da je K.A.V., kao i sve koleginice preseljana u istu kancelariju u suterenu. Seljenje tužene i ostalih zaposlenih iz te kancelarije izvršeno je zbog potreba procesa rada, a nije izvršeno na štetu onih koji su premješteni, jer se takođe radi o uslovnoj kancelariji sa dnevnom svjetlošću i ventilacijom, istakao je M.Z. Po njegovim riječima u predkabinetu nije dozvoljeno zadržavanje bilo kog zaposlenog, pogotovo nije dozvoljeno uživanje nikotina tj. pušenje, što je gospođa Kalina često praktikovala. To se odnosi na sve zaposlene, a ne samo na nju, kazao je M.Z.

Tokom suđenja izvršen je uvid u dokumentaciju vještaka ljekara specijaliste u vezi sa psihičkim stanjem tužilje koje je po riječima njenog advokata F. J. uzrokovano ponašanjem tuženog. Na kraju razmatranja izvještaja ljekara specijaliste advokat tužilje je predložio i vještačenje neuropsihijatra koji bi precizno utvrdio da se stresni događaji i dalje utiču na psihički aparat tužilje. Sud je odlučio da odluku o uvrštavanju ovog dokaznog materijala donese naknadno.

6. novembra 2013. Advokat tužilje je dostavio sudu kao dokazni materijal o mobingu mejl prepisku između R.N. i K.A.V. kojom se potvrđuje da je tuženi u komunikaciji koristio izraze poput ,,bukvo” i ,,balvane”.

Suđenje je nastavljeno 21. januara 2014. godine sa početkom u 12:00 u Kancelariji br.63 saslušanjem svjedoka, zapošljenih u Željezničkom prevozu. U iskazu svjedokinje A.M., koja je bila koleginica u kancelariji tužilji za vrijeme njene službe kao PR-, navodi se da je Nuhodžić često govorio tužilji pogrdne riječi poput izraza ,,bukvo”. Znao je često da joj kaže : ,,ispravi ovo bukvo” kada bi napisla nešto sa čim on nije bio saglasan. Po riječima svjedokinje tužilja se često žalila na takav način obraćanja i negodovala, iako, kako je istakla svjedokinja, ne uvijek.

U svom iskazu bivši direktora prevoza D.Š. je rekao da zna da je tužilja imala nesporazume u komunikaciji sa R.N., ali da nikada nije prisustvovao takvom razgovoru, te da je za problem čuo iz priča drugih. On je takođe istakao da ne zna, niti je čuo da je tužilja imala problema sa bilo kim od pretpostvaljenih osim sa R.N.

Svjedokinja J.J. rekla je da joj je poznato da tužilja po povratku sa bolovanja nije dugo radila, da je imala problema sa R.N. i M.Z. i da nije mogla da radi posao koji je ranije obavljala. U međuvremenu njen posao je obavljala koleginica T.K. koja je i nakon povratka tužilje nastavila da radi taj posao. Svejdokinja N.R. znala je da tužilja ima problema sa R.N., ali nije znala o čemu se konkretno radi jer nije prisustvovala tim razgovorima. Takođe zna da je tužilja nakon tih razgovora bila uznemirena ali nikad nije znala je li to zbog kritika ili nekih drugih razgovora.

Na suđenju održanom 3. marta 2014. sa početkom u 11:00 u Kancelariji br.63. kao svjedokinja govorila je T.K. koja je potvrdila da je u Željezničkom prevozu radila kao prevodilac te da je tokom bolovanja tužilje radila njen posao kao portparol. Prema njenim riječima izvršni direktor M.Z. joj je saopštio da će tužilja nakon povratka sa bolovanja da bude premještena ne neko drugo radno mjesto, te da je planirano da T.K. nastavi poslove portparolke. T.K. je takođe potvrdila da je u novembru 2012. godine povodom nesreće u Mojkovcu dala izjavu medijima, iako je tobio posao tužilje. Pri tome T.K. je saopštila izvršnom direktoru da ne želi da se miješa u eventualni nesporazum između njega i tužilje.

Na suđenju je svjedočila i sekretarka Željezničkog prevoza Lj. M. koja je istakla da je tužilju izvršni direktor nakon bolovanja imenovao u službu za usaglašavanje propisa sa Zakonom o željeznici i Zakonom o bezbjednosti željezničkog saobraćaja, te da joj je na osnovu toga povećana plata za 30%. Nakon svjedočenja LJ.M. tužilja je bila vidno uznemirana i zaplakala je tvrdeći da nikada nije obaviještena da je imenovana na navedenu poziciju, niti je radila taj posao. Sudija je odbila da uzme u razmatranje dokazni materijal u vidu mejl prepiske tužilje i R.N.  istaknuvši da je taj materijal neblagovremeno dostavljen. Materijal je advokat tužilje dostavio sudu u novembru 2013. godine.

Na izricanju presude 15. aprila 2014. godine, sa početkom u 11:00 u Kancelariji br. 63 sudija je presudila da je tužba K.A.V. neosnovana. U obrazloženju tužbe ona navodi da je da je tokom saslušanja R.N. shvatila da su on i tužilja imali prijateljski odnos, koji je bio oslobođen odnosa subordinacije. U njegovom obraćanju tužilji nije bilo ničega zlonamjernog, niti je tužilja sama reagovala zbog toga usljed uobičajenosti takve komunikacije između njih dvoje, što potvrđuju i iskazi svejdoka koji ukazuju na to da je među njima postojala određena vrsta slobodnije komunikacije na koju se tužilja nije konstantno žalila. Iako iz­raz „bu­kva“ ni­je pri­mje­ren u po­slov­noj ko­mu­ni­ka­ci­ji iz­me­đu za­po­sle­nog i po­slo­dav­ca, to se po mišljenju sudije ne mo­že se uze­ti u ob­zir da je na taj na­čin pred­sjed­nik bor­da di­rek­to­ra iz­vr­šio mo­bing nad tu­ži­ljom.

Sudija u obrazloženju presude ističe da nije bilo ni mobinga u odnosu izvršnog direktora M.Z.  prema tužilji. Sudija smatra da ni portparolka, niti bilo ko drugi od zapošljenih treba da idu kod izvršnog direktora po radna zaduženja. Njoj nije dovoljno jasan stav tužilje da joj izvršni direktor nije davao zaduženje, ako to ne radi ni za ostale zapošljene. Po tvrdnji sudije, paradoksalno bi bilo da izvršni direktor za svaki posao koji treba da obavi poziva tužilju u kancelariju i daje joj radne zadatke. Takođe, to bi značilo da svaki zapošljeni dobija kod izvršnog direktora radne zadatke. U rad­nja­ma od­go­vor­nih li­ca u ŽPCG ne­ma kon­ti­nu­i­ra­nog zlo­sta­vlja­nja, ni­ti u nji­ma ima ele­me­na­ta ko­ji­ma se mo­gu po­vri­je­di­ti do­sto­jan­stvo, čast, ugled, lič­ni i pro­fe­si­o­nal­ni in­te­gri­tet za­po­sle­nog. Sudija je odbila da u razmatranje uzme nalaze vještaka neuropsihijatrije koji bi trebalo da ukažu na poljedice po psihičko zdravlje tužilje, jer u ponašanju predspotavljenih sudija nije uspjela da uoči crte mobinga.

Pre­ma sta­vo­vi­ma te­o­re­ti­ča­ra ko­ji se ba­ve mo­bin­gom i ta­kvim ob­li­kom kr­še­nja ljud­skih pra­va, da bi se ra­di­lo o mobin­gu neo­p­hod­no je da se li­ce psi­hič­ki zlo­sta­vlja naj­ma­nje jed­nom sed­mič­no, u pe­ri­o­du od naj­ma­nje šest mje­se­ci. Ka­ko u kon­kret­nom slu­ča­ju to­ga ne­ma, ni­ti se u rad­nja­ma tu­že­nog mo­že pre­po­zna­ti akt mobin­ga, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, navela je sudija.

Pored odbacivanja presude kao neosnovane, sudija je naložila tužilji da plati 900 eur za troškove parničnog postupka. Rok za podnošenje žalbe na presudu je 15 dana. Tužilja je najavila da će podnijeti žalbu.