Izveštaj sa suđenja: Tužba M.Š.  protiv Fonda za Zdravstveno osiguranje za diskriminaciju po osnovu invaliditeta i nakanadu nematerijalne štete

Br. predmeta: P.br. 157/13
Sud: Osnovni sud Podgorica
Sudija: Blažo Jovanić
Tužilac: M.Š.

Tuženi: Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore

U tužbenom zahtjevu se tvrdi da je M.Š. 17.10. 2012. godine nije kao lice sa invaliditetom mogao pristupiti prostorijama filijale Fonda za zadravstveno osiguranje u Podgoricida bi izabrao stomatologa po osnovu Zakona o zdravstvenom osiguranju. Naime, kao korisnik elektromotornih kolica nije bilo načina da uđe u prostoriju, jer ne postoji rampa već do ulaza vodi stepenište od nekih 10-ak stepenica.

Tužilac smatra da je diskriminisan po osnovu invaliditeta shodno članu 18, stav 2 Zakona o zabrani diskriminacije, kao i u smislu člana 8 Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom. Shodno Zakonu o obligacionim odnosima  tužilaca zahtijeva i nadokanadu nematerijalne štete za povredu časti i ugleda u visini od 3 000 eur.

Pravni osnov tužbe bazira se na činjenici da je tuženi prekršio pozitivno pravne propise Crne Gore, prije svega Ustav i to stav 2 člana 8 kojim se propisuje zabrana svake posredne i neposredne diskriminacije po bilo kom osnovu, člana 17, stav 2 kojim se propisuje da su svi pred Zakonom jednaki bez obzira na bilo koju posebnost ili lično svojstvo, te odredbu člana 28 stav 1 koji jemči dostojanstvo i sigurnost čovjeka. Takođe, po članu 2 Zakona o zabrani diskriminacije propisana je zabrana bilo kojeg vida diskriminacije, po bilo kom osnovu.

Po članu 10 Zakona o zabrani diskriminacije diskriminacijom se smatra svako ograničavanje ili onemogućavanje korišćenja objekata u javnoj upotrebi licu ili grupi lica , po nekom od

Odredbom člana 8 Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom smatra se nedostupnost objekata u javnoj upotrebi, te neomogućavanje pristupa, kretanja, boravka i rada u objektima u javnoj upotrebi. Ograničenje prava na korišćenje objekata i površina u javnoj upotrebi može biti ograničeno samo u skaldu sa Zakonom. Ponašanje tuženog nije u skaldu sa međunarodnim dokumentima koje je Crna Gora usvojila i ratifikovala kao što su: Zakon o ratifikaciji Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Zakon o ratifikaciji Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i zakon o ratifikaciji Međunarodne konvencije o pravima osoba sa invaliditetom.

Slučaj M.Š. protiv Fonda za zdravstvo Crne Gore zbog diskriminacije počeo je podnošenjem tužbe Osnovnom sudu u Podgorici 15.01.2013. godine. Nakon toga 15.05.2013. godine održana je prva glavna rasprava i nastavljena 02.07.2013. godine i 16.09.2013. godine. Suđenje je okončano presudom Osnovnog suda koja je  donešena 15.10. 2013.godine.

Javna rasprava-pripremno ročište u slučaju tužbe M.Š. protiv Fonda za zdravstvo Crne Gore održano je 15.05.2013. godine sa početkom u 10h u Kancelariji br.55.

Pripremnom ročištu prisustvovali su punomoćnica M.Š. advokatica D.K. i punomoćnik tuženog V.V. Na početku ročišta sudija upoznaje stranke sa odredbama člana 286 ZPP-a.

Punomoćnica tužioca saglasna je sa svim što je u tužbi izneseno s tim što dodaje da se sasluša u svojstvu parnične stranke tužilac, uvrsti u dokazni materijal vještačenje vještaka medicinske struke-neuropsihijatra i po potrebi ukoliko tuženi bude sporio da je rampa u međuvremenu izgrađena predlaže izlazak suda na lice mjesta. U cilju ekonomičnosti postupka punomoćnica tužioca predlaže da tuženi prizna tužbeni zahtjev. Punomoćnica D.K. precizirala je i tužbeni zahtjev navodeći da je tužilac M.Š. doživio povredu prava na jednakost radnjom onemogućavanja korišćenja objekata u javnoj upotrebi zbog ličnog svojstav tužioca, tj. Invaliditeta čime je neopravdano uskraćeno pravo da koristi objekat u javnoj upotrebi i time izvršena diskriminacija, neposredna po osnovu invaliditeta. Takođe zahtijeva se da se tužiocu na ime duševnih bolova i zbog povrede ugleda i časti isplati nadoknada u iznosu od 3 000 EUR od strane tuženog.

Punomoćnik tuženog ne spori tvrdnju tužioca da na ulasku u Fond nije izgrađena pristupna rampa a da je u toku postupak javnog tendera o izboru izvođača za izvođenje tih radova u toku. I pored činjenice da rampane postoji tuženi iznosi tvrdnju da je tužilac ostvario svoje pravo zbog kojeg je došao u Fond jer u slučajevima kao što je bio ovaj sa tužiocem portiri pomognu licima sa invaliditetom da uđu u prostorije i ostvare pravo u prilog čega se dostavlja i potvrda sa potpisom tužioca koja potvrđuje da 17. 10. 2012. godine on izabrao stomatologa i ostavrio svoje pravo. Na kraju ročišta sudija donosi rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 02.07.2013. godine sa početkom u 12h30 o čemu se prisutni obavještavaju proglašenjem rješenja uz napomenu da neće drugim putem biti obavještavani uz upozorenje na posljedice izostanka. Na glavnoj raspravi biće saslušan tužioc u svojstvu parnične stranke, saslušaće se svjedok D.B. te će se izvršiti i uvid u potvrdu o izboru stomatologa od strane tužioca. Takođe nalaže se tuženom da sudu dostavi fotografiju ulaza i pristupa Fondu zdravstva na dan kada se desio predmetni događaj.Prisutni punomoćnici potpisiju zapisnik bez primjedbi.

Na glavnoj raspravi od 02.07.2013. godine prisutni su tužilac, punomoćnica tužioca, punomoćnica tuženog J.J.

Tužilac daje izjavu da se u oktobru 2012. godine interesovao da ostvari pravo zdravstvene zaštite kod izabranog stomatologa i obišao više stomatoloških ordinacija koje mu zbog nepristupačnosti nijesu bile dostupne kada je naišao i na stomatološku ordinaciju D…u kojoj je naišao na zadovoljavajući prijem i koji su pokazali spremnost da mu pruže zdravstvene usluge. Za to je bilo potrebno da popuni jedan obrazac koji je trebalo da preda Fondu za zdravstveno osiguranje. Tužilac je 17.10.2013 otišao u Fond da preda obrazac ali je naišao na stepenice i nije imao migućnost da uđe. U tom trenutku osjetio se povrijeđenim i građaninom drugog reda, diskriminisano što kao svi drugi građani ne može pristupiti objektu i ostvariti svoje pravo. Ljudi su prolazili i završavali svoje obaveze dok sam ja morao čekati ispred Fonda više od 15 minuta dok svjedok koji je u moje ime završio obavezu i predao dokumenta to nije učinio. Moje dostojanstvo jer nijesam mogao ostvariti svoje pravo kao svi drugi građani. Niko iz Fonda nije izašao da da mi pomogne da uđem u zgradu tog dana i neistiniti su navodi iz odbrane tuženog da je neko izašao da mi pomogne. Takođe, želim iskoristiti priliku da naglasim da navodi iz odgovora na tužbu kojima se ističe da sam invalid nijesu tačne i što me posebno vrijeđa imajući u vidu da smisao i prevod riječi sa latinskog znači bezvrijedan, nevažeći i ništavan. Na pitanje punomoćnice tužioca kako se osjećao tog dana kada je zahtjev za njega podnijelo lice B.D., tužilac odgovara da se osjećao kao osoba koja je inače aktivna i samostalna u svom životu vrlo povrijeđeno i kao neko kome je narušeno dostojanstvo i diskriminisan je jer želim da svoje pravo ostvarim kao i svako drugi i taj osjećaj me mučio danima.

Na pitanje punomoćnika tuženog ko je stavio potpis na izjavu o izboru izabranog stomatologa u rubrici podnosilac prijave od 17.10.2012. tužilac je izjavio da nije siguran da je to njegov potpis, da liči ali da nije siguran u potpunosti. Punomoćnik tuženog ističe da u odgovoru na tužbu nijesu iznijeti navodi kojima se željelo vrijeđati tužioca te da su zapošljeni u Fondu, posebno portiri, uvijek spremni da pomognu ,,tim’’ licima kada im se obrate za pomoć. Punomoćnica tužioca je na to odgovorila da nije pitanje dobre volje da li će tuženi pomoći osobama sa invaliditetom, njegova ztakonska imperativna obaveza je da to učini, koja ni do danas nije ispoštovana.

Nakon toga izvršen je uvod u izjavu o izboru stomatologa. Takođe izvršen je i uvid u fotografije prilaza Fondu za zadravstvo Crne Gore. Pred sudom je svjedočio i svjedok D.B. koji je dana bio sa M.Š. Svjedok je izjavio da tužilac pri dolasku ispred Fonda primijetio da ne može da uđe u prostoriju pa da je morao da podnese papire u njegovo ime. Svjedok nije mogao zbog protoka vremena da se sjeti kako se tačno osjećao tužilac ali da pretpostvalja da se osjećao vrlo neprijatno. U trenucima dok smo čekali ispred Fonda niko od zapošljenih nije izašao da nam pomogne nakon čega sam ja ušao i predao papire u ime tužioca uz objašnjenje zašto to činim. To zašta sam predao papire je bilo vrlo brzo završeno. Papir je morao biti potpisan i ja se sad ne sjećam da li sam odnio na potpis tužiocu ili sam ja potpisao umjesto njega. Nakon odlaska sa lica mjesta tužilaca je sa svjedokom komentarisao kako nema pristupne rampe ali sledećih dana nije komentarisao slučaj.

Nakon suđenja izveden je dokaz  vještaka medicinske struke Ž.G. čiji je zadatak bio da utvrdi intenzitet i trajanje duševnih bolova kod tužioca vezanih za predmetni događaj. Punomoćnica tuženog imala je prigovor na izbor vještaka i htjela je da predloži vještačenje S.M. uzimajući u obzir činjenicu da je Ž.G. sa sličnim činjeničnim i pravnom osnovu u jednom navratu dao nalaz i mišljenje a kasnije isti usaglašavao. Sud ukazuje da je odluku o licu koje će raditi vještačenje donio u smislu odredbe člana 244 ZPP-a uzimajući u obzir složenost vještačenja. Sudija zatim donosi odluku da glavnu raspravu odlaže za 16.09. 2013. godine sa početkom u 11:30 o čemu obavještava prisutne sa naglaskom da neće biti daljih obavještenja i upozorenjem na posljedice ne javljanja na sud. Na sledeće ročište će se pozvati i vještak.

Na ročištu od 16.09.2013. godine sa početkom u 11:30 prisutni su punomoćnica tužioca, a sa strane tuženog niko nije prisutan iako su uredno obaviješteni o datumu i terminu ročišta te zato sud donosi rješenje da se ročište održi bez njegovog prisustva. Takođe, konstatuje se odsustvo tužioca koji nije mogao prisustvovati zbog lošeg zdravstvenog stanja. Ročištu je prisutan i vještak neuropsihijatar Ž.G.

Nakon što je sud pročitao iskaz tužioca od 2.07.2013. godine, sudski vještak Ž.G. dao je izjavu. Vještak smatra da tužilac koji je stajao pola sata ispred zgrade Fonda trpio poglede prolaznika pa se može pretpostaviti da je doživio simptome tzv. reakcije na stres, koji se manifestuju u vidu neurotskih simptoma uznemirenosti, anksioznosti, unutrašnjeg nemira, neraspoloženja i pojave niza psihosomatskih simptoma u vidu ubrzanog rada srca, povišenja krvnog pritiska, osjećaj glavobolje, stezanje u glavi, vrtoglavice, preznojavanje i stezanje u grudima. Ove su rekacije mogle trajati u jakom intenzitetu od pola sata, pričemu se kasnije intenzitet smanjivao da bi se izgubio nakon 7 dana. Na psihološkom planu tužilac je mogao doživjeti neprijatnog osjećaja, povrede časti i ugleda, dostojanstva posebno imajući u vidu da je tužilac pripadnik vulnerabilne grupe. Takođe, tužilac je aktivan u borbi za ljudska prava i vrlo dobro upoznat sa pravima OSI, zakonskim normama koja propisuju zaštitu i zato je moguće tužilac bio osjetljiviji u smislu reakcije na povredu prava i dostojanstva nego što bi to bio slučaj sa drugim osobama.

Nakon izlaganja vještaka sudija donosi rješenje da se odbija izvođenje dokaza društva za invalidna lica kako je predložio tuženi u ovom postupku jer je procijenio da to nije od značaja za ovaj spor. Time je i dokazni postupak okončan. Punomoćnica tužioca precizira tužbeni zahtjev i traži da se on usvoji kako je i preciziran. Traži takođe i nadoknadu troškova postupka, sastava tužbe, pristupa na ročište i troškove vještačenja. Sudija objavljuje da je glavnarasprava završena a odluka će biti donijeta dana 15.10. 2013. godine  zbog čega se stranke pozivaju da pristupe u sud i podignu pismeni opravak odluke, od kada počinje i rok za žalbu. Tuženi će biti obaviješten o datumu i terminu izricanja odluke.

Presuda je donesena na ročištu od 15.10.2013. godine. Presuda glasi utvrđuje se povreda prava tužioca na jednakost zbog njegovog ličnog svojstva učinjena od strane tuženog usljed neomogućavanja korišćenja objekta u javnoj upotrebi koje kao takvo predstavalja akt neposredne diskriminacije tužioca zbog ličnog svojstva, tj. Invaliditeta. Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i obavezuje tuženi na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda tužiocu uplati iznos od 600 EUR sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od 15.10.2013. godine paq do konačne isplate, kao i da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 180 eura, a sve prednje u roku od 15 dan od pravosnažnosti presude. Odbija se tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže da na ime naknade nematerijalne štete po osnovu nanijetih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati tužiocu iznos od još 2 400 eura sa pripadajućim kamatama od 15.10.2013. godine do konačne isplate.

Žalba Višem sudu

Tužioc: Milan Šaranović iz Podgorice, koga zastupa adv. Daliborka Knežević, iz Podgorice

Tuženi: Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore, Podgorica

Radi: Naknade nematerijalne štete

Na presudu u pravnoj stvari M.Š. protiv Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore punomoćnica M.Š. je 18.10. 2013. godine podnijela žalbu Višem sudu u Podgorici. Žalba je podnesena s obzirom na to da su ustanovljene bitne povrede odredaba postupka iz člana 367, stav 2, ZPP, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 368, st.1 i 2. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 369, ZPP-a.

Obrazložanje žalbe glasi da ustavu III presude sud odbija tužbeni zahtjev o nadoknadi nematerijalne štete u iznosu od još 2 400 EUR doik su troškovi postupak priznati u umanjenom iznosu , pritom cijeneći da je tužilac u sporu uspiso sa 20%. Iako se u obrazloženju presude navodi da je tuižilac pretrpio osjećaj povrede dostojanstva, diskriminisano se osjećao, te usljed toga doživio niz psihosomatskih rekacija koje su bile jakog intenziteta u trenucima dešavanja, sa posebnim naglaskom da je osjećaj povrijeđenosti bio posebno jak kod osobe koja je predstavnik organizacije koja se zalaže za prava OSI i sud nije dovoljno prepoznao i valjano cijenio. Na karaju na osnovu odredbi člana 220 ZPP sud navodi da je po slobodnoj procejeni odredio visinu štete, pa je našao da je iznos od 600 EUR adekvatan i da isti iznos predstavlja satisfakciju koja će umanjiti pretrpljeni duševni bol. Po iskazu vještaka predmetni događaj je narušio psihičku ravnotežu kod tužioca. Sud ipak nije valjano cijenio ovako opisano duševno stanje kod tužioca nastalo usljed diskriminacije prilikom nadoknadne nematerijalne štete.

Suština naknade nematerijalne štete je da uspostavi zadovoljenje tužioca i dovede od uspostvaljanja psihičke ravnoteže kod tužioca, umanjenja osjećaja bola i osjećaja građanina drugog reda. Odluka suda o dodjeli samo parcijalnog iznosa nije dovoljno valjana s obzirom i na neke ranije slučajeve u kojima su osobe koje nijesu aktivni u borbi za ljudska prava i nijesu imali isti intenzitet stresnog prihvatanja događaja su dobili veći iznos naknade nematerijalne štete. Kao dokaz ukazuje se na presudu Osnovnog suda u Nikšiću u predmetu P. br 1975/11 od 30.11.2012. godina. Sud presude po osnovu diskriminacije ne može biti akt slobodne volje suda već mora da ima svoju logiku i zakonitost. Upoređivanjem ove dvije slične situacije i sasvim nesrazmjerna odmjeravanja naknade koje je različito u oba slučaja potvrđuje da je Sud  prilikom određivanja visine nakanade prekršio citirani član 220 ZPP-a. Ovom presudom sud je povrijedio i osnovni ustavni princip jednakosti građana pred sudom i zakonom. Sud nije cijenio sve relevantne okolnosti koje su bile značajne za pravilno odmjeravanje pravične naknade. N ovaj način narušen je princip uspostavljanja ujednačene sudske prakse o čemu je sud bio obavezan voditi računa. Ovako rezonovanje suda je takođe prekršilo i odredbe ZOO koji je sud citirao, ali ih nije pravilno primijenio, te pravnim standardima koji garantuju zaštitu prava ličnosti i osnovna sloboda gdje se ubraja i pravo dostojanstva ličnosti.

Zbog navedenog je uslijedila i pogrešna odluka u dijelu troškova postupka, posebno iz razloga što se radi o dva tužbena zahtjeva, utvrđenja diskriminacije i naknade štete, gdje je tužilac u navedenoj presudi u cjelosti uspio sa prvim zahtjevom utvrđivanja diskriminacije tako da se ne može smatrati da je tužilac u sporu uspio 20%. Na opisani način sud je donio nazakonitu odluku pa predlaže da Viši sud usvoji žalbu i preinačenjem osporenog dijela presude usvoji tužbeni zahtjev tužioca u cjelini uz nadoknadu troškova spora, uključujući i troškove za sastav ove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Viši sud u Podgorici odlučivao je po žalbi na sjednici vijeća od 24.06.2014. godine.

Viši sud kao drugostepeni, u vijeću sastavljenom od sudija D.Đ., predsjedavajući vijeća i R.V. i K.Đ. kao članovi vijeća odlučujući po žalbi tužioca protiv presude Osnovnog suda u Podgorici P.br. 157/13 od 15.10.2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 24.06.2014. godine donio je presude da se preinačava odluka Osnovnog suda u dijelu izreke pod stavom trećim kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva, ako i u stavu drugom kojim je odlučeno o troškovima postupka. Po presudi Višeg suda obavezuje se tuženi da tužiocu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od još 900,00 eura, sa pripadajućim kamatama počev od presuđenja 15.10.2013. godine do isplate, ako i troškove postupka u iznosu od 300 euara u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Odbija se kao neosnovan zahtjev u dijelu kojim je tužilac tražio da mu se po navedenom osnovu isplati iznos od još 1.500 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja 15.10.2013. godine do isplate.